1918.
10. veljače 1918. godine predstavnik boljševičke ruske vlade Lav Trocki, zbog njemačkih zahtjeva za uspostavljanjem nezavisnosti Poljske i Litve, objavljuje povlačenje Rusije sa pregovora i jednostranu objavu prekida neprijateljstava. Boljševici tada ne pristaju na nikakve ustupke i traže bezuvjetno sklapanje mira.
18. veljače 1918. godine i službeno je prekinuto primirje između boljševičke Rusije i Centralnih sila. Središnje sile su u roku od dva tjedna zauzele najveći dio Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih zemalja. Kroz ledom okovano Baltičko more njemačka flota se približavala ruskoj prijestolnici, Petrogradu.
Brestlitovski mir
3. ožujka 1918. godine boljševička vlada Rusije sklapa u Brest-Litovsku mir sa Središnjim silama čime Rusija formalno izazi iz Prvog svjetskog rata, ali je morala pristati na puno gore uvjete od prethodnih i odreći se Poljske, Litve, Finske, Latvije, Estonije, Ukrajine - koje su postale formalno nezavisne države - i dijelova Gruzije koje je pripojilo Tursko Carstvo.Najveći dio ovih teritorija zapravo je predat Njemačkom carstvu, a namjera je bila da to postanu dijelovi Carstva pod različitim zavisnim kraljevima i vojvodama. Sporazum je predviđao da će sudbinu ovih teritorija odrediti Njemačka i Austro-Ugarska u suglasnosti sa stanovništvom ovih teritorija, što se u praksi svelo na postavljanje njemačkih vladara na novonastala prijestolja Finske, Letonije i Litve. Turska je odmah preuzela kontrolu nad teritorijem iz sporazuma.
Osnivanje Narodnog sveta u Ljubljani
16. kolovoza 1918. godine u Ljubljani je osnovan Narodni svet (s pokrajinskim odborima za Štajersku, Primorsku, Trst i Korušku) kojemu je zadaća bila povezivanje političkih grupa i stranaka u jugoslavenskim zemljama Austro-Ugarske i ostvarenje samostalne jugoslavenske države. U komunikeju je rečeno da se Narodni svet smatra "dijelom sveopćeg Jugoslavenskog narodnog odbora" koji se uskoro treba osnovati i u Zagrebu.Stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba
8. listopada 1918. godine u Zagrebu je donesena odluka o osnutku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je usvojen njegov Pravilnik.
19. listopada 1918. godine dana je objava Narodnog vijeća u kojem se izražava želja za ujedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu koja bi obuhvaćala sav neprekinuti etnografski teritorij južnih Slavena.
28. listopada 1918. godine Česi raskidaju državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom.
29. listopada 1918. godine, dan nakon što su to učinili Česi, i Hrvatski sabor raskida sve državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom. Stvara se nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) koju sačinjavaju sve južnoslavenske države koje su se prije nalazile unutar Austro-Ugarske monarhije; slovenske zemlje (Koruška, Kranjska, Štajarska, Goriška, Gradiška i Trst) + hrvatske zemlje (uža Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra s Rijekom) + Bosna i Hercegovina + Vojvodina (Baranja, Bačka i Banat). Od samih stvaratelja ove države, ona je smatrana samo privremenom državom (provizorij) prije konačnog spajanja u opću jugoslavensku zajednicu s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Na čelu ove države nalazi se Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Predsjednik vijeća je slovenski političar Anton Korošec, a potpredsjednici hrvatski političar dr. Ante Pavelić (stariji) i srpski političar Svetozar Pribičević.
Austrija i Ugarska ne protive se ovome i odmah priznaju Državu Slovenaca, Hrvata i Srba te joj prepuštaju svoju jadransku mornaricu. Ipak, žitelji Rijeke traže ujedinjenje s Italijom.
11. studenoga 1918. godine Njemačka potpisuje primirje s Antantom čime Centralne sile odustaju i od odredbi iz Brestlitovskog mira s boljševičkom Rusijom. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države; Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno plaćati veliku ratnu odštetu, Austro-Ugarska se raspala (od njenog terotorija stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Država SHS), Osmansko Carstvo se ukinulo (teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku). Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska.
Po konačnom završetku Prvog svjetskog rata, Hrvatska je u nezavidnom položaju jer nema organizoranu državno uređenje niti vojsku, a okolne zemlje imaju pretenzije na njezin teritorij. Italija je još od prije tajnim Londonskim sporazumom s Antantom, pobjednicom u Prvom svjetskom ratu, dogovorila preuzimanje sjeverne jadranske obale (Trst, Istra, Rijeka i otoci). Kraljevina Srbija također se želi širiti prema zapadu na hrvatski teritorij i stvarati svoju veliku južnoslavensku državu. Vrijeme ne radi Hrvatima u prilog.
Najveći zagovornik toga ujedinjenja je potpredsjednik Narodnog vijeća Svetozar Pribičević, a tome se protivio jedino zastupnik Stjepan Radić smatrajući da ne treba sklapati nikakav državotovrni sporazum dok se precizno ne definira status Hrvatske unutar nove zajedničke države. Pribičević je zagovornik unitarističkog budućeg uređenja (zastupao je koncepciju da su Hrvati i Srbi jedan jedinstven narod) dok je Radić zagovarao federativno uređenje unutar buduće države.
Ženevska deklaracija
9. studenoga 1918. godine u Ženevi se sastaju predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS-a i Jugoslavenskog odbora gdje dogovaraju namjeru stvaranja buduće zajedničke države u koju bi naknadno pozvali i Kraljevinu Crnu Goru. Stvorena je Ženevska deklaracija kojom se predviđalo unutar buduće zajedničke države očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina.Završetak Prvog svjetskog rata
11. studenoga 1918. godine Njemačka potpisuje primirje s Antantom čime Centralne sile odustaju i od odredbi iz Brestlitovskog mira s boljševičkom Rusijom. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države; Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno plaćati veliku ratnu odštetu, Austro-Ugarska se raspala (od njenog terotorija stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Država SHS), Osmansko Carstvo se ukinulo (teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku). Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska.
Po konačnom završetku Prvog svjetskog rata, Hrvatska je u nezavidnom položaju jer nema organizoranu državno uređenje niti vojsku, a okolne zemlje imaju pretenzije na njezin teritorij. Italija je još od prije tajnim Londonskim sporazumom s Antantom, pobjednicom u Prvom svjetskom ratu, dogovorila preuzimanje sjeverne jadranske obale (Trst, Istra, Rijeka i otoci). Kraljevina Srbija također se želi širiti prema zapadu na hrvatski teritorij i stvarati svoju veliku južnoslavensku državu. Vrijeme ne radi Hrvatima u prilog.
Dogovor spajanja s Kraljevinom Srbijom
23. studenoga 1918. godine dogovoreno je da delegacija Narodnog vijeća Države SHS ode u Beograd i sa srpskom vladom dogovori spajanje u buduću zajedničku jugoslavensku državu. Ulazak u zajedničku jugoslavensku državu bio je tada definiran "Naputkom" Narodnog vijeća kojim se uvjetuje ulazak ako dvotrećinska većina sabora odobri buduće državno uređenje.Najveći zagovornik toga ujedinjenja je potpredsjednik Narodnog vijeća Svetozar Pribičević, a tome se protivio jedino zastupnik Stjepan Radić smatrajući da ne treba sklapati nikakav državotovrni sporazum dok se precizno ne definira status Hrvatske unutar nove zajedničke države. Pribičević je zagovornik unitarističkog budućeg uređenja (zastupao je koncepciju da su Hrvati i Srbi jedan jedinstven narod) dok je Radić zagovarao federativno uređenje unutar buduće države.
Pripojenje Vojvodine Kraljevini Srbiji
25. studenoga 1918. godine vojska Kraljevine Srbije ulazi u Bačku i Banat (Srijem je i prije bio pod vojnom kontrolom vojske Kraljevine Srbije). Održava se Narodna skupština Vojvodine, a Srbi, iako tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj, falsificiraju zapisnik skupštine, te objavljuju kako je dogovoreno da se Vojvodina izravno sjedinjuje s Kraljevinom Srbijom. Dolazi do pripojenja Vojvodine (Bačke, Banata i Srijema) Kraljevini Srbiji.Pripojenje Crne Gore Kraljevini Srbiji
Nakon kapitulacije Austro-Ugarske očekivanje Crnogoraca je bilo da se iz egzila vrati crnogorski kralj Nikola I. Petrović Njegoš i njegova vlada i da se ponovo uspostavi Kraljevina Crna Gora ili možda da, kao obnovljena kraljevina, zajedno s Kraljevinom Srbijom uđe u konfederativni odnos u novoj zajedničkoj državi. No Srbija je i prije toga financirala i pomagala određene skupine unutar Crne Gore koje su se zalagale za bezuvjetno pripojenje Crne Gore Kraljevini Srbiji čime su međusobni odnosi narušeni.
Konačno srpska vlada osniva Središnji Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasovati o pripojenju (prisajedinjenju). Kako je prema crnogorskoim zakonima samo kralj imao pravo raspisati izbore, ovom odlukom dolazi do kršenja nezavisnosti Crne Gore. Izbori koje je sproveo Središnji Izvršni Komitet održani su protivno crnogorskim zakonima. Pri tome je Srbija prije tih izbora, u suradnji s Francuskom vladom, onemogućila povratak u zemlju Njegoševih i zagovornika restauracije crnogorske kraljevine te je Njegošu dano lažno obećanje da se garantira neovisnost Crne Gore.
Prije same skupštine srpska vojska je s područja Kosova ušla u Crnu Goru, uspostavila vojnu upravi i policijski sat te od crnogorske vojske, koja je preuzela oružje kapitulirane Austro-Ugarske vojske, tražila razoružanje te je u Podgorici srušila obelisk podignut Njegošu u čast.
26. studenoga 1918. godine održava se Podgorička skupština na kojoj se pod pritiskom vojske određuje bezuvjetno pripojenje Crne Gore s Kraljevinom Srbijom i uspostava zajedničkog kraljevstva pod dinastijom Karađorđevića. Ovime Crna Gora gubi suverenitet, a Njegoša se svrgava s vlasti.
Dijelovi vojske kraljevine Crne Gore koja je bila vjerna kralju Njegošu, i koja se do tada gerilski borila protiv pkupacijske vojske Austro-Ugarske, s bivšim crnogorskim ministrom Jovanom Plamencem na čelu ne prihvaća odluku Podgoričke skupštine te počinju s pripremama oružanog ustanka radi izbacivanja srpske vojske iz Crne Gore.
Stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Pod dojmom nasilnog pripojenja Vojvodine Srbiji, priključenja Kraljevine Crne Gore te zbog bojazni od mogućnosti da Kraljevina Italija okupira Istru i Dalmaciju, Narodno vijeće odustaje od prvotnog uvjetovanog "Naputka" i definira "Adresu" (koju sabor nije odobrio) kojom se bezuvjetno želi ući u buduću zajedničku jugoslavensku zajednicu.
1. prosinca 1918. godine srpski regent Aleksandar I. Karađorđević prima delegaciju Narodnog vijeća SHS u Beogradu gdje mu izaslanik Narodnog vijeća Države SHS-a dr. Ante Pavelić (stariji) čita "Adresu" u kojoj moli da sjedini Državu SHS s Kraljevinom Srbijom. Regent od prije upoznat s tom željom, odmah prihvaća želju za ujedinjenjem i proglašava Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS). Sastavljena je jedinstvena centralna vlada za cijelu državu kojoj je prvi predsjednik bio Stojan Protić, ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribićević, a ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić.
22. prosinca 1918. godine dolazi do oružanog ustanka protiv okupacijske srpske vojske u Crnoj Gori. Ustanak je dignut u nekoliko grupa na cijelom području Crne Gore. Ustanak je podignut bez odobrenja kralja Njegoša, ali je on o njemu obaviješten. Također je o ustanku obaviješten i franacuski general Paul Venel koji je bio zapovjednik svih savezničkih trupa u Crnoj Gori. Borbe su trajale nekoliko dana kada se u sukob umiješao francuski general i zatražio prekid vatre te polaganje oružja crnogorske strane. Kako bi spriječili mogućnost da jake francuske trupe stanu da srpsku stranu, crnogorske snage odustaju od ustanka i odlaze u izbjeglištvo u Italiju.
Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke oporzicije.
Prosinačke žrtve iz 1918. godine
Hrvatskom narodu ovim je aktom uspostavljena monarhija umjesto željene republike. 5. prosinca 1918. godine došlo je u Zagrebu do slavljeničkog okupljanja zagovornika nove monarhije. Revoltirani ovom proslavom, poslije podne su protivnici monarhije organizirali prosvjede nezadovoljstva i prosvjeda na kojima su klicali Hrvatskoj i republici. Tim prosvjedima priključili su se domobranski vojnici no na njih je na Trgu bana Jelačića zapucala nova režimska vojska i narodna straža gdje je ubijeno 20 i ranjeno 17 domobrana i građana.Crnogorski ustanak protiv srpske vojske
Srpske snage su prije ustanka saznale za pripremu ustanka i počele s uhićenjima crnogorskih vojnih zapovjednika i uglednika.22. prosinca 1918. godine dolazi do oružanog ustanka protiv okupacijske srpske vojske u Crnoj Gori. Ustanak je dignut u nekoliko grupa na cijelom području Crne Gore. Ustanak je podignut bez odobrenja kralja Njegoša, ali je on o njemu obaviješten. Također je o ustanku obaviješten i franacuski general Paul Venel koji je bio zapovjednik svih savezničkih trupa u Crnoj Gori. Borbe su trajale nekoliko dana kada se u sukob umiješao francuski general i zatražio prekid vatre te polaganje oružja crnogorske strane. Kako bi spriječili mogućnost da jake francuske trupe stanu da srpsku stranu, crnogorske snage odustaju od ustanka i odlaze u izbjeglištvo u Italiju.
Političko i zakonodavno nasilje
Kraljevstvo SHS dugo nije imalo ustav i nije bilo precizirano kako će država biti politički i zakonodavno uređena te nisu bili jasni odnosi među narodima unutar Kraljevstva. Sva vlast bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra I. Karađorđevića koji je odmah krenuo u opću centralizaciju i stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije. Narodna skupština se nije sazivala, a sve zakone donosio je regent (kralj) svojevoljno preko obznana bez odluke skupštine. Regent je također i sam sastavljao vlade. Sve to dovelo je do velikog političkog nezadovoljstva naroda i političkih zastupnika.Gospodarsko i agrarno nasilje
Cijeli zapadni dio zemlje do tada je kao valutu koristio krunu, dok se u Kraljevini Srbiji koristio dinar. Do uspostave Kraljevstva SHS omjer krune i dinara bio je približno podjednak (1:1). No Beograd je ukinuo korištenje krune kao platežno sredstvo, a izdao je zakon kojim je omjer razmjene krune u dinare bio 4:1 u korist dinara. Slično je bilo i sa agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla je u korist srpskih seljaka, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im država ne bi naplaćivala velike poreze. Sve to dovelo je do velikog gospodarskog i agrarnog nezadovoljstva.Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke oporzicije.
Nema komentara:
Objavi komentar