Senjske žrtve
9. svibnja 1937. godine u Senju jugoslavenski žandari su pucali na skupinu mladih Gospićana koji su sa hrvatskom zastavom došli u Senj. Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka.
1935. godina
1935.
Sibinjske žrtve
19. veljače 1935. godine u Sibinju su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Na proslavi godišnjice proslave imenovanja pape došlo je do nacionalističkog slavlja koje se nije svidjelo nekima odanim jugoslavenskom režimu i žandarmeriji te je došlo i do sukoba seljaka sa žandarmerijom koja je tada ubila osam seljaka.
Vrbske žrtve
20. veljače 1935. godine od metaka brodskih žandara poginulo je još šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe jer su na groblju protestirali protiv velikosrpskog terora koji se desio nad seljacima Sibinja dan ranije.
1934. godina
1934.
Atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića
9. listopada 1934. godine u Marseillesu je izvršen atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića kada je ubijen on i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Sam atentator je ubijen od strane policije nakon ubojstva kralja, ali su uhićeni pomagači i došlo se do njihove povezanosti s ustaškom organozacijom UHRO u emigraciji (time i do povezanosti Italije, a djelomično i Mađarske, s atentatom). To je rezultiralo trenutnom obustavom svih aktivnosti ustaške organizacije u Europi kao i potpunim prestankom djelovanja ustaške skupine (i kampova za obuku) u Italiji. Ustaše koje su se obučavale u kampovima za obuku u Italiji su razoružani i internirani na otok Lipari, a Ante Pavelić je zatvoren u Torinskom zatvoru.
1933. godina
1933.
29. travnja 1933. godine dr. Vladko Maček osuđen po Sudu za zaštitu države u Beogradu na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, vođenje HSS-a preuzima Josip Predavec.
14. srpnja 1933. godine od strane režima u zasjedi kod Dugog Sela ubijen je Josip Predavec, jedan od osnivača HRSS-a, a kasnije i njen potpredsjednik.
2. veljače 1933. godine Milan Budak, vođa HSP-a emigrira u Austriju te potom u Italiju.
2. veljače 1933. godine Milan Budak, vođa HSP-a emigrira u Austriju te potom u Italiju.
16. prosinca 1933. godine su ustaše prvi put pokušale izvršiti atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića prigodom njegovog posjeta Zagrebu. Atentat je trebao izvršiti Petar Oreb Mijat s pomagačima, ali je posustao i upao u oružani okršaj s policijom kada je uhićen. U ožujku 1934. godine je osuđen na smrt, a obješen je 12. svibnja 1934. godine zajedno s pomagačima Josipom Begovićem i Antunom Pogorelcem.
1932. godina
1932.
siječnja 1932. godine Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) počinje izdavati novine imenom Ustaša.
7. lipnja 1932. godine od strane režima izvršen je atentat na Milu Budaka, istaknutog člana HSP-a, pri čemu je samo ranjen.
Zagrebačke punktacije
7. studenoga 1932. godine Seljačko-demokratska koalicija (SDK) izdaje rezoluciju pod nazivom Zagrebačke punktacije kojom osuđuju Šestosiječanjsku diktaturu, zahtijeva federativno preuređenje države, ističe načelo demokracije, narodni suverenitet i narod kao jedini izvor vlasti te seljaštvo kao temelj organizacije života. Vlada Kraljevine SHS proglasila je punktacije protuustavnim činom, te je Sud za zaštitu države osudio dr. Vlatka Mačeka na 3 godine zatvora. Zagrebačke su punktacije potakle i niz drugih dokumenata, tako da u kratkom roku izlaze Novosadske, Sarajevske i Ljubljanske punktacije.
1. prosinca 1932. godine pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije, uz još neke incidente, u Trogiru uništili su ili teško oštetili osam starih mletačkih lavova u znak protesta protiv Talijana što je Kraljevinu Jugoslaviju dovelo do ruba rata s Kraljevinom Italijom.
1931. godine
1931.
19. veljače 1931. godine u Dalmatinskoj ulici mučki je od strane režimske oraganizacije Mlada Jugoslavija (policijski agenti) ubijen istaknuti znanstvenik prof. dr. sc. Milan Šufflay, pripadnik Hrvatske stranke prava. Ubili su ga policijski agenti Branko Zwerger, Ljubomir Belošević i Stevo Večerinac po nalogu šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda. To je rezultiralo revoltom svjetske znanstvene zajednice prema diktaturskom režimu u Jugoslaviji.
12 svibnja 1931. godine Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu.
Oktroirani ustav
3. rujna 1931. godine kralj Aleksandar, nakon relativnog smirivanja situacije u zemlji i pritisaka izvana, donosi Oktroirani ustav kojim je ponovo deklarativno vraćen parlamentarizam, a iste su godine raspisani izbori. Oktroirani ustav ima takav naziv zato što ga je donio vladar, a ne parlament. Tim je ustavom definiran dvodomni sustav; Narodna skupština i Senat, ali oni nisu funkcionirali po standardnim principima parlamentarizma jer su sve funkcije vlasti i dalje ostale u rukama kralja. Bila je to samo formalna parlamentarna demokracija, ali zapravo i dalje prikrivena Šetosiječanjska diktatura.
1929. godina
1929.
Šestosiječanjska (Šestojanuarska) diktatura
6. siječnja 1929. godine, preko Radio-Beograda kralj Aleksandar je objavio ukidanje Narodne skupštine, ukidanje Vidovdanskog ustava, a nakon toga i svih stranaka, rada sindikata, uveo je rigoroznu cenzuru tiska, zabranio sve političke aktivnosti - uveo je totalitarnu diktaturu koja se još naziva Šestojanuarska diktatura ili Šestojanuarska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci Narodne skupštine nisu uspjeli riješiti odnosno u nesvrsishodnost Narodne skupštine koju zato i ukida.
Režim diktature osnovao je posebni Sud za zaštitu države, koji prijekim postupkom sudi političkim protivnicima. Osobito se progone ilegalne radikalne grupe i organizacije kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti, te komunisti. Pojačan je policijski teror: premlaćivanja, mučenja i ubojstva.
Dr. Vladko Maček, kojega je slijedio najveći broj birača, tada nije poduzimao nikakve radikalne akcije protiv režima diktature tj. zagovarao je pasivnu politiku čekanja boljeg vremena kada će hrvatsko pitanje doći na red. No, ubrzo nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature iz domovine bježe pravaši . K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika.
Dr. Vladko Maček, kojega je slijedio najveći broj birača, tada nije poduzimao nikakve radikalne akcije protiv režima diktature tj. zagovarao je pasivnu politiku čekanja boljeg vremena kada će hrvatsko pitanje doći na red. No, ubrzo nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature iz domovine bježe pravaši . K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika.
19. siječnja 1929. godine iz domovine bježe pravaši Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić (najprije odlaze u emigraciju u Italiju, a odmah potom u Beč gdje uspostavljaju vezu s makedonskim radikalnim revolucionarima iz organizacije VMRO). Tada dobivaju poziv posjete Bugarsku i da se tamo sastanu s čelnicima emigrantskog makedonskog nacionalnog komiteta.
Sofijska deklaracija
20. travnja 1929. godine Ante Pavelić i Gustav Perčec odlaze u Bugarsku u Sofiju i potpisuju s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju kojom usaglašavaju zajedničko djelovanje na stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije.
25. travnja 1929. godine, pri insceniranom bijegu od strane režima ubijeni su Đuro Đaković (sekretar CK KPJ) i Nikola Hećimović (sekretarom Crvene pomoći).
25. travnja 1929. godine, pri insceniranom bijegu od strane režima ubijeni su Đuro Đaković (sekretar CK KPJ) i Nikola Hećimović (sekretarom Crvene pomoći).
17. srpnja 1929. godine sud u Beogradu zbog Sofijske deklaracije Pavelića i Perčeca u odsutnosti osuđuje na smrtnu kaznu. Nakon toga Paveliću je potpuno onemogućen povratak u domovinu i on počinje javno djelovati i nastupati protiv režima u Kraljvini Jugoslaviji.
Kraljevina Jugoslavija
3. listopada 1929. godine izdan je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja, čiji prvi članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je Kraljevina Jugoslavija. Ona se dijeli na 9 banovina i grad Beograd (umjesto dotadašnjih 33 oblasti). Ukinute su bilo kakve nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska nacija s jugoslavenskim jezikom kao službenim.
1928. godina
1928.
Atentat na zastupnike HSS-a
20. lipnja 1928. godine u Narodnoj je skupštini izvršen atentat na narodne zastupnike HSS-a. Kada ga je HSS-ov zastupnik Ivan Pernar oštro kritizirao, radikalski zastupnik Puniša Račić pucao je sa skupštinske govornice prema klupama HSS-ovaca i odmah ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića. Ranjeni su bili još i Ivan Pernar i Ivan Granđa. Radić, kojemu je metak završio u trbuhu, biva operiran u Beogradu, nakon čega se vraća u Zagreb. Zastupnici SDK-a i Hrvatskog bloka tada su zaključili da neće više sudjelovati u radu Narodne skupštine smatrajući je nelegalnom i nevaljanom te su se povukli u Zagreb nakon čega je došlo do blokade rada Narodne skupštine.
3. kolovoza 1928. godine zastupničkom bloku SDK koalicije pristupaju zastupnici Hrvatskog bloka dr. Ante Pavelića i dr. Ante Trumbića.
8. kolovoza 1928. godine od posljedica ranjavanja u skupštini umire Stjepan Radić. Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK) nastavlja voditi dr. Vladko Maček.
1. listopada 1928. godine stvorena je organizacija Hrvatski domobran - omladinsko krilo Hrvatske stranke prava (HSP). Namjena ove organizacije bila je prikriven ilegalan rad na rušenju režima Kraljevine SHS.
16. listopada 1928. godine izdane su novine Hrvatski domobran koje su zabranjene oko Božića iste godine. U tim novinama surađivali su istaknute političke ličnosti (Vladko Maček i Ante Pavelić).
1927. godina
1927.
11.rujna 1927. godine Ante Pavelić je izabran u Zagrebu za narodnog zastupnika.
srpnja 1927. godine Ante Pavelić upućuje tzv. promemorije taljinaskim političkim krugovima u kojima izjavljuje želju da Italija podupre hrvatska nastojanja za uspostavom slobodne hrvatske države. Ovo će kasnije biti temelj za Rimski ugovor.
11. studenoga 1927. godine dvije oprečno polarizirane stranke, Radićeva Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Pribićevićeva Samostalna demokratska stranka (SDS) sklapaju koaliciju - Seljačko-demokratska koalicija (SDK) na čijem čelu su bila dva predsjednika - Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Nova je koalicija predstavljala obziljne probleme vladi u Beogradu jer više nisu mogli ostvarivati potrebnu većinu u skupštini.
1926. godine
1926.
10. siječnja 1926. godine Hrvatski narodni federalistički savez kojeg je osnovao dr. Ante Trumbić postaje Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS), čiji predsjednik postaje Ivan Lorković (dotad predsjednik Hrvatske zajednice (HZ), koja prestaje postojati).
1925. godina
1925.
2. siječnja 1925. godine uhićeno je samo vodstvo HRSS-a (Stjepan Radić, Juraj Krnjević, August Košutić, Stjepan Košutić, Josip Predavec) zbog pristupanja Seljačkoj Internacionali odnosno pristupanju HRSS-a komunistima kako se to kvalificiralo.
27. ožujka 1925. godine, Pavle Radić je pred samim kraljem morao pročitati proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje monarhije, a ujedno i odustaje od republikanskog uređenja svoje stranke - vraća naziv stranke iz HRSS u HSS i od tada zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon toga, Radić biva puštan iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju s radikalima u kojoj Radić obnaša funkciju Ministra prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao Ministri bez portfelja. Ova umjetna koalicija dvaju politički suprotnih stranaka (HSS i NRS) nije dugo opstala i Radić ubrzo napušta vladu i vraća se u oporbu.
proljeće 1925. godine, zbog nesuglasica s Ljubom Davidovićem (predsjednikom Jugoslavenske demokratske stranke u kojoj je do tada bio i Pribičević), Svetozar Pribićević napušta JDS i zajedno s još 14 članova, koji su imali zastupnički mandat, osniva Samostalnu demokratsku stranku (SDS) koje je bio i predsjednik.
18. srpnja 1925. godine dolazi do sporazuma HSS-a i NRS-a te se sastavlja Radićevsko-radikalska vlada. Tada se i puštaju na slobodu uhićeni vođe HSS-a.
13. rujna 1925. godine dr. Ante Trumbić sa zastupnicima Hrvatske zajednice (HZ) i disidentima HRSS-a (tad već HSS-a) osniva Hrvatski narodni federalistički klub te političku organizaciju Hrvatski narodni federalistički savez (HNFS).
13. rujna 1925. godine dr. Ante Trumbić sa zastupnicima Hrvatske zajednice (HZ) i disidentima HRSS-a (tad već HSS-a) osniva Hrvatski narodni federalistički klub te političku organizaciju Hrvatski narodni federalistički savez (HNFS).
1924. godina
1924.
Stjepan Radić javno daje izjave i iskazuje simpatije prema ruskoj revoluciji to primjećuju zastupnici Seljačke internacionale (SI) koja je stvorena godinu ranije. Ciljevi Seljačke internacionale bili su zaštita interesa seljaka težaka od izrabljivanja kapitalista i ujedinjenje svih seljačkih pokreta. Zastupnici Seljačke Internacionale pozivaju Radića u Moskvu na njihov međunarodni skup.
2. lipnja 1924. godine Stjepan Radić odlazi u Moskvu na skup Seljačke Internacionale. Radić se u Moskvi susreće s mnogim seljačkim prvacima iz drugih zemalja te s mnogim zagovornicima Komunističke partije. U Moskvi ostaje duže vrijeme, a za njegovog boravka tamo održava se i Komunistička internacionala. Iako se odriče komunizma, Radić i formalno potpisuje priključenje HRSS-a Seljačkoj Internacionali.
8. kolovoza 1924. godine Stjepan Radić se vraća u zemlju. Uskoro nakon povratka iz Rusije Stjepan Radić je uhićen i podvrgnut ispitivanju jer je smatrano da se priključio komunistima.
1923. godina
1923.
18. ožujka 1923. godine su izbori za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS. Netom prije izbora raspao se Hrvatski Blok i njene članice su samostalno krenule na izbore. Osim u užoj Hrvatskoj, HRSS je istakao liste i u Dalmaciji, BiH i Sloveniji. Plebiscitarno opredjeljenje Hrvata za stranku koja se zalaže za republiku i federaciju rezultiralo je općim trijumfom HRSS stranke na tim izborima te ona postaje druga stranka u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS.
1922. godina
1922.
Memorandum Hrvatskog bloka
14. siječnja 1922. godine Hrvatski blok (HB) dogovara memorandum upućen međunarodnoj mirovnoj konfernciji svjetskih sila u Genovi. Tim memorandumom se poziva na hrvatsko državotvorno pravo i ističe se hrvatska državnost.
13. veljače 1922. godine beogradska Politika javno objavljuje memorandum Hrvatskog bloka.
25. veljače 1922. godine definiran je i konačni sadržaj memoranduma Hrvatskog bloka koji je onda upućen predsjedniku vlade Nikoli Pašiću. U memorandumu se od Pašića traži da u delegaciju za Genovu uvrsti i hrvatske predstavnike. Pašić na to nije odgovorio i u Genovu je uputio svoju delegaciju.
Zbog internih razmimoilaženja oko suradnje sa srpskim strankama kao i tome treba li se vratiti natrag u skupštinu i nastaviti boriti parlamentarnim načinom, kao i zbog Radićevog dominantnog vođenja bloka, dolazi do raskola u Hrvatskom bloku koji će se raspasti 1923. prije parlamentarnih izbora.
Zbog internih razmimoilaženja oko suradnje sa srpskim strankama kao i tome treba li se vratiti natrag u skupštinu i nastaviti boriti parlamentarnim načinom, kao i zbog Radićevog dominantnog vođenja bloka, dolazi do raskola u Hrvatskom bloku koji će se raspasti 1923. prije parlamentarnih izbora.
2. listopada 1922. godine prof. dr. sc. Milan Šufflay otpušten je iz kaznionice u Mitrovici nakon što je izdržao polovinu kazne (kazna od 3,5 godine zatvora za veleizdaju države i navodno špijuniranje). Nastavlja se baviti znanstvenim i političkim radom.
1921. godina
1921.
1. siječnja 1921. godine formirana je koalicijska vlada iz Narodne radikalne stranke (NRS) i Demokratske stranke (DS) kojoj je na čelu Nikola Pašić.
2. ožujka 1921. godine, tijekom rudarskoga štrajka, stvara se kratkotrajna samoupravna Labinska republika. Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji, fašistički odredi su zaposlijeli sjedište radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše. Povodom ovog događaja i prijašnjeg robovlaničkog odnosa prema radnicima rudnika Labinštine dolazi do generalnog štrajka oko dvije tisuće rudara. Rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku, organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika.
8. travnja 1921. godine Talijanska uprava, nakon žestokog otpora rudara, ipak u Istri vojnom silom guši postojanje Labinske republike.
12. svibnja 1921. godine stranka Hrvatska zajednica (HZ) s dr. Matom Drinkovićem na čelu napušta rad u Ustavotvornoj skupštini. Iako su prije bili za parlamentaran rad u skupštini te za to nagovarali i Radićevu HRSS koja je to odbijala, sada je i HZ napustila skupštinu.
21. svibnja 1921. godine tri hrvatske stranke koje odbijaju rad u Ustavotvornoj skupštini; HRSS (Stjepan Radić), HSP (Mirko Košutić) i HZ (Mato Drinković) sklapaju koaliciju koja se naziva Hrvatski blok (HB). Blok ujedinjuje hrvatske političke snage u otporu srpskoj hegemoniji i centralizmu.
Vidovdanski ustav
28. lipnja 1921. godine izdan je prvi Ustav Kraljevstva SHS (tzv. Vidovdanski ustav). Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci (HRSS) je po izlikom da nazivom "republikanska" prejudiciraju državno uređenje (monarhija) onemogućen pristup skupštini. Tijekom Ustavne skupštine, ostali hrvatski predstavnici odbijaju pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove države smatrajući da bi tako priznali Petra za svog kralja. Inzistiranje srpskih zastupnika na pozdravu rezultira hrvatskim napuštanjem Ustavotvorne skupštine.
Broj zastupnika pri Ustavotvornoj skupštini bio je ukupno 419, a radikala (NRS) i demokrata (DS) koji su skupštini predali nacrt za budući ustav bilo je u skupštini zajedno samo 183, dok je za prihvaćanje ustava trebalo 211 glasova (potrebno 50% + 1 glas). Kako su oni bili u manjini trebalo je pridobiti još zastupnika da bi ustav bio izglasan. Pokojim ustupcima pridobili su JMO, Slovensku seljačku stranku i Džemijat. Od 258 nazočnih za ustav je glasovalo 223 zastupnika, 35 ih je bilo protiv ustava (161 zastupnij nije bio nazočan).
Po ustavu jugoslavenska država je ustavna, parlamentarna nasljedna monarhija. Unutarnje uređenje države strogo je centralističko (centar je Beograd). Centralizam je posebno istaknut jedinstvenim teritorijem na kojem se ukidaju povijesni entiteti i uspostavljaju oblasti. Državni grb je sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba, a službeni je jezik srpsko-hrvatsko-slovenski. Zakonodavnu vlast imaju skupština i kralj. Upravnu vlast ima vlada – odnosno ministarstva. Sudsku vlast obavljali su sudovi označeni kao "nezavisni", ali su presude donosili u "ime kralja". Ovim Ustavom mijenja se ime Kraljevstvo SHS u Kraljevina SHS.
Vidovdanski ustav bio je iznimno centralistički nastrojen, a svu je vlast davao kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne.
21. srpnja 1921. godine mladi komunist Alija Alijagić u Delnicama u atentatu ubija ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, tvorca Obznane. Alijagić je potom osuđen na smrt i pogubljen.
2. kolovoza 1921. godine donosi se Zakon o zaštiti države čime su odredbe prijašnje Obznane pretvorene u trajni zakon i još pooštrene.
16. kolovoza 1921. godine umire kralj Petar I. Karađorđević, a njegov sin Aleksandar I. Karađorđević i formalno preuzima vladanje Kraljevine SHS.
Broj zastupnika pri Ustavotvornoj skupštini bio je ukupno 419, a radikala (NRS) i demokrata (DS) koji su skupštini predali nacrt za budući ustav bilo je u skupštini zajedno samo 183, dok je za prihvaćanje ustava trebalo 211 glasova (potrebno 50% + 1 glas). Kako su oni bili u manjini trebalo je pridobiti još zastupnika da bi ustav bio izglasan. Pokojim ustupcima pridobili su JMO, Slovensku seljačku stranku i Džemijat. Od 258 nazočnih za ustav je glasovalo 223 zastupnika, 35 ih je bilo protiv ustava (161 zastupnij nije bio nazočan).
Po ustavu jugoslavenska država je ustavna, parlamentarna nasljedna monarhija. Unutarnje uređenje države strogo je centralističko (centar je Beograd). Centralizam je posebno istaknut jedinstvenim teritorijem na kojem se ukidaju povijesni entiteti i uspostavljaju oblasti. Državni grb je sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba, a službeni je jezik srpsko-hrvatsko-slovenski. Zakonodavnu vlast imaju skupština i kralj. Upravnu vlast ima vlada – odnosno ministarstva. Sudsku vlast obavljali su sudovi označeni kao "nezavisni", ali su presude donosili u "ime kralja". Ovim Ustavom mijenja se ime Kraljevstvo SHS u Kraljevina SHS.
Vidovdanski ustav bio je iznimno centralistički nastrojen, a svu je vlast davao kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne.
21. srpnja 1921. godine mladi komunist Alija Alijagić u Delnicama u atentatu ubija ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, tvorca Obznane. Alijagić je potom osuđen na smrt i pogubljen.
2. kolovoza 1921. godine donosi se Zakon o zaštiti države čime su odredbe prijašnje Obznane pretvorene u trajni zakon i još pooštrene.
16. kolovoza 1921. godine umire kralj Petar I. Karađorđević, a njegov sin Aleksandar I. Karađorđević i formalno preuzima vladanje Kraljevine SHS.
1920. godina
1920.
21. ožujka 1920. godine u Sisku na skupštini HSS-a na Stjepana Radića je izvršen pokušaj atentata. Na Radića je zapucao zastupnik sisačkog ogranka DS-a.
20-25. lipnja 1920. godine održava se drugi kongres komunista u Vukovaru gdje se dosadašnje ime Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunisti) mijenja u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Tu dolazi do sukoba dviju frakcija partije, revolucionarne (radikalne) i reformističke (oportunističke), gdje pobjeđuje brojnija i radikalnija revolucionarna frakcija koja opredjeljuje KPJ za revolucionarno (oružano) rušenje kapitalističkog/monarhističkog poretka.
8. srpnja 1920. godine kog Sudbenog Stola u Zagrebu započela je bila rasprava protiv Radića, a bio je optužen od državnog odvjetništva za rad protiv države i zato što se protivi ujedinjenju u Kraljevstvo SHS.
4. kolovoza 1920. godine Stjepan Radić biva osuđen na 2 godine i 6 mjeseci tamnice.
27. studenoga 1920. godine Stjepan Radić je amnestiran i sutradan pušten iz zatvora, na sam dan izbora za Ustavotvornu skupštinu.
28. studenoga 1920. godine provedeni su izbori za Ustavotvornu skupštinu. U Hrvatskoj je na tim izborima najveći broj glasova dobila Radićeva Hrvatska seljačka stranka (HSS) i time postala politički predstavnik hrvatskog naroda. Stjepan Radić i njegova stranka HSS nisu priznavali monarhijsko uređenje i akt ujedinjenja hrvatskih zemalja u Kraljevstvo SHS te zbog toga vode politiku opstrukcije odbijanjem sudjelovanja u radu Ustavotvorne skupštine.
Ubrzo nakon ovih izbora Radić mijenja naziv Hrvatske seljačke stranke (HSS) u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS) čime se naglašava smjer zastupanja republikanskih interesa hrvatskog naroda, ali zbog čega pokreće veliki revolt režima.
24. prosinca 1920. godine talijanske regularne vojne postrojbe napadaju D'Annunzijeve legionare na Kantridi. Brod Kraljevine Italije ispalio je nekoliko projektila prema Guvernerovoj palači gdje je D'Annunzio boravio pri čemu je D'Annunzio bio lakše ranjen. Međusobni okršaj talijanskih vojnika trajao je pet dana pri čemu su poginula 22 legionara, 18 talijanskih redovnih vojnika i 5 civila.
Obznana
30. prosinca 1920. godine izdana je Obznana Kraljevine SHS kojim su sužena razna demokratska prava građana "u nužnoj obrani države". Obznana je bila uperena prvenstveno protiv Komunističke partije Jugoslavije koja je, po uzoru na revoluciju u Rusiji, dizala revolucionarno raspoloženje protiv režima. Obznana je smanjila brojna prava i slobode i bila je usmjerena isključivo protiv onih koji ruše državu (odnosno, komunista), ali je zapravo bila primjenjivana na sve one koji su javno izražavali svoje nezadovoljstvo režimom. Nakon ove Obznane (zabrane komunista) Komunistička partija odlazi u ilegalu.
1919. godina
1919.
Stvaranje Socijalističke radničke partije Jugoslavije (SRPJ)
20-23. travnja 1919. godine u Beogradu se osniva Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) SRPJ(k). Pored Radićevog HSS-a ovo je bila nova značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora. Stranka je bila jedna od rijetkih svejugoslavenskih stranaka (nije imala regionalni karakter nego je uključivala članove iz cijele kraljevine), a njezin program bazirao se na kombinaciji boljževizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala iznimno popularna počela je predstavljati veliku prijetnju režimu jer je budila u narodu revolucionarno raspoloženje.
Stvaranje Jugoslavenske demokratske stranke (JDS)
svibanj 1919. godine na Konferenciji ujedinjenja u Sarajevu se osniva Jugoslavenska demokratska stranka (JDS) ili još nazivana samo Demokratska stranaka (DS) s programom integralnog jugoslavenstva i nepomirljive borbe protiv separatizma (prvenstveno hrvatskog). Stranka djeluje u svim dijelovima tadašnje Jugoslavije, ali joj je težište ipak u Srbiji. Iako je inicijativu za stvaranje ove stranke dao Svetozar Pribićević, on kao prečanin (Srbin s područja bivše Austro-Ugarske) nije bio pogodna osoba za osvajanje glasova u Srbiji, pa je za predsjednika nove stranke izabran Ljubo Davidović, a Pribićević za potpredsjednika. Davidović ostaje predsjednik sve do 1940. godine.
28. lipnja 1919. godine potpisuje se Versajski mirovni ugovor kojim je službeno okončan Prvi svjetski rat.
Versajski mirovni ugovor
28. lipnja 1919. godine potpisuje se Versajski mirovni ugovor kojim je službeno okončan Prvi svjetski rat.
Zauzimanje Rijeke
12. rujna 1919. godine, rani ideolog fašizma, talijanski vojnik i pjesnik Gabriele D'Annunzio preuzima Rijeku - prethodno predstavnici riječkih talijanaša nude Gabrielu D'Annunziju da zauzme Rijeku i da je pridruži Kraljevini Italiji. D'Annunzio okuplja stotinjak (!) legionara - ardita (vojni veterani iz Prvog svjetskog rata) i u čamcima vesla do Rijeke koju 12. rujna 1919. godine okupira i uspostavlja talijansku upravu.
To je rezultiralo velikim negodovanjem vlasti Kraljevstva SHS i apelima međunarodnoj zajednici što je kasnije rezultiralo sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. godine.
1918. godina
1918.
10. veljače 1918. godine predstavnik boljševičke ruske vlade Lav Trocki, zbog njemačkih zahtjeva za uspostavljanjem nezavisnosti Poljske i Litve, objavljuje povlačenje Rusije sa pregovora i jednostranu objavu prekida neprijateljstava. Boljševici tada ne pristaju na nikakve ustupke i traže bezuvjetno sklapanje mira.
18. veljače 1918. godine i službeno je prekinuto primirje između boljševičke Rusije i Centralnih sila. Središnje sile su u roku od dva tjedna zauzele najveći dio Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih zemalja. Kroz ledom okovano Baltičko more njemačka flota se približavala ruskoj prijestolnici, Petrogradu.
Brestlitovski mir
3. ožujka 1918. godine boljševička vlada Rusije sklapa u Brest-Litovsku mir sa Središnjim silama čime Rusija formalno izazi iz Prvog svjetskog rata, ali je morala pristati na puno gore uvjete od prethodnih i odreći se Poljske, Litve, Finske, Latvije, Estonije, Ukrajine - koje su postale formalno nezavisne države - i dijelova Gruzije koje je pripojilo Tursko Carstvo.Najveći dio ovih teritorija zapravo je predat Njemačkom carstvu, a namjera je bila da to postanu dijelovi Carstva pod različitim zavisnim kraljevima i vojvodama. Sporazum je predviđao da će sudbinu ovih teritorija odrediti Njemačka i Austro-Ugarska u suglasnosti sa stanovništvom ovih teritorija, što se u praksi svelo na postavljanje njemačkih vladara na novonastala prijestolja Finske, Letonije i Litve. Turska je odmah preuzela kontrolu nad teritorijem iz sporazuma.
Osnivanje Narodnog sveta u Ljubljani
16. kolovoza 1918. godine u Ljubljani je osnovan Narodni svet (s pokrajinskim odborima za Štajersku, Primorsku, Trst i Korušku) kojemu je zadaća bila povezivanje političkih grupa i stranaka u jugoslavenskim zemljama Austro-Ugarske i ostvarenje samostalne jugoslavenske države. U komunikeju je rečeno da se Narodni svet smatra "dijelom sveopćeg Jugoslavenskog narodnog odbora" koji se uskoro treba osnovati i u Zagrebu.Stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba
8. listopada 1918. godine u Zagrebu je donesena odluka o osnutku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je usvojen njegov Pravilnik.
19. listopada 1918. godine dana je objava Narodnog vijeća u kojem se izražava želja za ujedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu koja bi obuhvaćala sav neprekinuti etnografski teritorij južnih Slavena.
28. listopada 1918. godine Česi raskidaju državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom.
29. listopada 1918. godine, dan nakon što su to učinili Česi, i Hrvatski sabor raskida sve državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom. Stvara se nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) koju sačinjavaju sve južnoslavenske države koje su se prije nalazile unutar Austro-Ugarske monarhije; slovenske zemlje (Koruška, Kranjska, Štajarska, Goriška, Gradiška i Trst) + hrvatske zemlje (uža Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra s Rijekom) + Bosna i Hercegovina + Vojvodina (Baranja, Bačka i Banat). Od samih stvaratelja ove države, ona je smatrana samo privremenom državom (provizorij) prije konačnog spajanja u opću jugoslavensku zajednicu s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Na čelu ove države nalazi se Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Predsjednik vijeća je slovenski političar Anton Korošec, a potpredsjednici hrvatski političar dr. Ante Pavelić (stariji) i srpski političar Svetozar Pribičević.
Austrija i Ugarska ne protive se ovome i odmah priznaju Državu Slovenaca, Hrvata i Srba te joj prepuštaju svoju jadransku mornaricu. Ipak, žitelji Rijeke traže ujedinjenje s Italijom.
11. studenoga 1918. godine Njemačka potpisuje primirje s Antantom čime Centralne sile odustaju i od odredbi iz Brestlitovskog mira s boljševičkom Rusijom. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države; Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno plaćati veliku ratnu odštetu, Austro-Ugarska se raspala (od njenog terotorija stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Država SHS), Osmansko Carstvo se ukinulo (teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku). Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska.
Po konačnom završetku Prvog svjetskog rata, Hrvatska je u nezavidnom položaju jer nema organizoranu državno uređenje niti vojsku, a okolne zemlje imaju pretenzije na njezin teritorij. Italija je još od prije tajnim Londonskim sporazumom s Antantom, pobjednicom u Prvom svjetskom ratu, dogovorila preuzimanje sjeverne jadranske obale (Trst, Istra, Rijeka i otoci). Kraljevina Srbija također se želi širiti prema zapadu na hrvatski teritorij i stvarati svoju veliku južnoslavensku državu. Vrijeme ne radi Hrvatima u prilog.
Najveći zagovornik toga ujedinjenja je potpredsjednik Narodnog vijeća Svetozar Pribičević, a tome se protivio jedino zastupnik Stjepan Radić smatrajući da ne treba sklapati nikakav državotovrni sporazum dok se precizno ne definira status Hrvatske unutar nove zajedničke države. Pribičević je zagovornik unitarističkog budućeg uređenja (zastupao je koncepciju da su Hrvati i Srbi jedan jedinstven narod) dok je Radić zagovarao federativno uređenje unutar buduće države.
Ženevska deklaracija
9. studenoga 1918. godine u Ženevi se sastaju predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS-a i Jugoslavenskog odbora gdje dogovaraju namjeru stvaranja buduće zajedničke države u koju bi naknadno pozvali i Kraljevinu Crnu Goru. Stvorena je Ženevska deklaracija kojom se predviđalo unutar buduće zajedničke države očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina.Završetak Prvog svjetskog rata
11. studenoga 1918. godine Njemačka potpisuje primirje s Antantom čime Centralne sile odustaju i od odredbi iz Brestlitovskog mira s boljševičkom Rusijom. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države; Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno plaćati veliku ratnu odštetu, Austro-Ugarska se raspala (od njenog terotorija stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Država SHS), Osmansko Carstvo se ukinulo (teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku). Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska.
Po konačnom završetku Prvog svjetskog rata, Hrvatska je u nezavidnom položaju jer nema organizoranu državno uređenje niti vojsku, a okolne zemlje imaju pretenzije na njezin teritorij. Italija je još od prije tajnim Londonskim sporazumom s Antantom, pobjednicom u Prvom svjetskom ratu, dogovorila preuzimanje sjeverne jadranske obale (Trst, Istra, Rijeka i otoci). Kraljevina Srbija također se želi širiti prema zapadu na hrvatski teritorij i stvarati svoju veliku južnoslavensku državu. Vrijeme ne radi Hrvatima u prilog.
Dogovor spajanja s Kraljevinom Srbijom
23. studenoga 1918. godine dogovoreno je da delegacija Narodnog vijeća Države SHS ode u Beograd i sa srpskom vladom dogovori spajanje u buduću zajedničku jugoslavensku državu. Ulazak u zajedničku jugoslavensku državu bio je tada definiran "Naputkom" Narodnog vijeća kojim se uvjetuje ulazak ako dvotrećinska većina sabora odobri buduće državno uređenje.Najveći zagovornik toga ujedinjenja je potpredsjednik Narodnog vijeća Svetozar Pribičević, a tome se protivio jedino zastupnik Stjepan Radić smatrajući da ne treba sklapati nikakav državotovrni sporazum dok se precizno ne definira status Hrvatske unutar nove zajedničke države. Pribičević je zagovornik unitarističkog budućeg uređenja (zastupao je koncepciju da su Hrvati i Srbi jedan jedinstven narod) dok je Radić zagovarao federativno uređenje unutar buduće države.
Pripojenje Vojvodine Kraljevini Srbiji
25. studenoga 1918. godine vojska Kraljevine Srbije ulazi u Bačku i Banat (Srijem je i prije bio pod vojnom kontrolom vojske Kraljevine Srbije). Održava se Narodna skupština Vojvodine, a Srbi, iako tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj, falsificiraju zapisnik skupštine, te objavljuju kako je dogovoreno da se Vojvodina izravno sjedinjuje s Kraljevinom Srbijom. Dolazi do pripojenja Vojvodine (Bačke, Banata i Srijema) Kraljevini Srbiji.Pripojenje Crne Gore Kraljevini Srbiji
Nakon kapitulacije Austro-Ugarske očekivanje Crnogoraca je bilo da se iz egzila vrati crnogorski kralj Nikola I. Petrović Njegoš i njegova vlada i da se ponovo uspostavi Kraljevina Crna Gora ili možda da, kao obnovljena kraljevina, zajedno s Kraljevinom Srbijom uđe u konfederativni odnos u novoj zajedničkoj državi. No Srbija je i prije toga financirala i pomagala određene skupine unutar Crne Gore koje su se zalagale za bezuvjetno pripojenje Crne Gore Kraljevini Srbiji čime su međusobni odnosi narušeni.
Konačno srpska vlada osniva Središnji Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasovati o pripojenju (prisajedinjenju). Kako je prema crnogorskoim zakonima samo kralj imao pravo raspisati izbore, ovom odlukom dolazi do kršenja nezavisnosti Crne Gore. Izbori koje je sproveo Središnji Izvršni Komitet održani su protivno crnogorskim zakonima. Pri tome je Srbija prije tih izbora, u suradnji s Francuskom vladom, onemogućila povratak u zemlju Njegoševih i zagovornika restauracije crnogorske kraljevine te je Njegošu dano lažno obećanje da se garantira neovisnost Crne Gore.
Prije same skupštine srpska vojska je s područja Kosova ušla u Crnu Goru, uspostavila vojnu upravi i policijski sat te od crnogorske vojske, koja je preuzela oružje kapitulirane Austro-Ugarske vojske, tražila razoružanje te je u Podgorici srušila obelisk podignut Njegošu u čast.
26. studenoga 1918. godine održava se Podgorička skupština na kojoj se pod pritiskom vojske određuje bezuvjetno pripojenje Crne Gore s Kraljevinom Srbijom i uspostava zajedničkog kraljevstva pod dinastijom Karađorđevića. Ovime Crna Gora gubi suverenitet, a Njegoša se svrgava s vlasti.
Dijelovi vojske kraljevine Crne Gore koja je bila vjerna kralju Njegošu, i koja se do tada gerilski borila protiv pkupacijske vojske Austro-Ugarske, s bivšim crnogorskim ministrom Jovanom Plamencem na čelu ne prihvaća odluku Podgoričke skupštine te počinju s pripremama oružanog ustanka radi izbacivanja srpske vojske iz Crne Gore.
Stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Pod dojmom nasilnog pripojenja Vojvodine Srbiji, priključenja Kraljevine Crne Gore te zbog bojazni od mogućnosti da Kraljevina Italija okupira Istru i Dalmaciju, Narodno vijeće odustaje od prvotnog uvjetovanog "Naputka" i definira "Adresu" (koju sabor nije odobrio) kojom se bezuvjetno želi ući u buduću zajedničku jugoslavensku zajednicu.
1. prosinca 1918. godine srpski regent Aleksandar I. Karađorđević prima delegaciju Narodnog vijeća SHS u Beogradu gdje mu izaslanik Narodnog vijeća Države SHS-a dr. Ante Pavelić (stariji) čita "Adresu" u kojoj moli da sjedini Državu SHS s Kraljevinom Srbijom. Regent od prije upoznat s tom željom, odmah prihvaća želju za ujedinjenjem i proglašava Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS). Sastavljena je jedinstvena centralna vlada za cijelu državu kojoj je prvi predsjednik bio Stojan Protić, ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribićević, a ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić.
22. prosinca 1918. godine dolazi do oružanog ustanka protiv okupacijske srpske vojske u Crnoj Gori. Ustanak je dignut u nekoliko grupa na cijelom području Crne Gore. Ustanak je podignut bez odobrenja kralja Njegoša, ali je on o njemu obaviješten. Također je o ustanku obaviješten i franacuski general Paul Venel koji je bio zapovjednik svih savezničkih trupa u Crnoj Gori. Borbe su trajale nekoliko dana kada se u sukob umiješao francuski general i zatražio prekid vatre te polaganje oružja crnogorske strane. Kako bi spriječili mogućnost da jake francuske trupe stanu da srpsku stranu, crnogorske snage odustaju od ustanka i odlaze u izbjeglištvo u Italiju.
Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke oporzicije.
Prosinačke žrtve iz 1918. godine
Hrvatskom narodu ovim je aktom uspostavljena monarhija umjesto željene republike. 5. prosinca 1918. godine došlo je u Zagrebu do slavljeničkog okupljanja zagovornika nove monarhije. Revoltirani ovom proslavom, poslije podne su protivnici monarhije organizirali prosvjede nezadovoljstva i prosvjeda na kojima su klicali Hrvatskoj i republici. Tim prosvjedima priključili su se domobranski vojnici no na njih je na Trgu bana Jelačića zapucala nova režimska vojska i narodna straža gdje je ubijeno 20 i ranjeno 17 domobrana i građana.Crnogorski ustanak protiv srpske vojske
Srpske snage su prije ustanka saznale za pripremu ustanka i počele s uhićenjima crnogorskih vojnih zapovjednika i uglednika.22. prosinca 1918. godine dolazi do oružanog ustanka protiv okupacijske srpske vojske u Crnoj Gori. Ustanak je dignut u nekoliko grupa na cijelom području Crne Gore. Ustanak je podignut bez odobrenja kralja Njegoša, ali je on o njemu obaviješten. Također je o ustanku obaviješten i franacuski general Paul Venel koji je bio zapovjednik svih savezničkih trupa u Crnoj Gori. Borbe su trajale nekoliko dana kada se u sukob umiješao francuski general i zatražio prekid vatre te polaganje oružja crnogorske strane. Kako bi spriječili mogućnost da jake francuske trupe stanu da srpsku stranu, crnogorske snage odustaju od ustanka i odlaze u izbjeglištvo u Italiju.
Političko i zakonodavno nasilje
Kraljevstvo SHS dugo nije imalo ustav i nije bilo precizirano kako će država biti politički i zakonodavno uređena te nisu bili jasni odnosi među narodima unutar Kraljevstva. Sva vlast bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra I. Karađorđevića koji je odmah krenuo u opću centralizaciju i stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije. Narodna skupština se nije sazivala, a sve zakone donosio je regent (kralj) svojevoljno preko obznana bez odluke skupštine. Regent je također i sam sastavljao vlade. Sve to dovelo je do velikog političkog nezadovoljstva naroda i političkih zastupnika.Gospodarsko i agrarno nasilje
Cijeli zapadni dio zemlje do tada je kao valutu koristio krunu, dok se u Kraljevini Srbiji koristio dinar. Do uspostave Kraljevstva SHS omjer krune i dinara bio je približno podjednak (1:1). No Beograd je ukinuo korištenje krune kao platežno sredstvo, a izdao je zakon kojim je omjer razmjene krune u dinare bio 4:1 u korist dinara. Slično je bilo i sa agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla je u korist srpskih seljaka, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im država ne bi naplaćivala velike poreze. Sve to dovelo je do velikog gospodarskog i agrarnog nezadovoljstva.Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke oporzicije.
1917. godina
1917.
 |
| Jugoslavenski odbor |
No Prvi svjetski rat je pred krajem i već je jasno kako će Autro-Ugarska taj rat izgubiti i raspasti se tj. da će narodi unutar Monarhije početi stvarati svoje nacionalne države.
22. prosinca 1917. godine počinju pregovori o miru između boljševičke Rusije i Centralnih sila (Njemačke).
22. prosinca 1917. godine počinju pregovori o miru između boljševičke Rusije i Centralnih sila (Njemačke).
1915. godina
1915.
Londonski sporazum
26. travnja 1915. godine potpisan Londonski sporazum između Kraljevine Italije i Antante. Tim sporazumom su, pod uvjetom da im se priključi, članice Antante obećale Italiji Južni Tirol, dijelove istočne obale Jadrana te dijelove njemačkih i turskih posjeda izvan Europe. Isprva se Italija opredijelila za neutralnost u Prvom svjetskom ratu, ali nakon Londonskog sporazuma Italija se priključuje Antanti i te godine objavljuje rat Austro-Ugarskoj.
Jugoslavenski odbor
30. travnja 1915. godine u Parizu je osnovan Jugoslavenski odbor. Njega su sačinjavale hrvatska, slovenska i nešto srpske političke emigracije iz zemalja Austro-Ugarske stvorene za vrijeme Prvog svjetskog rata i sjedište mu je bilo u Londonu. Cilj odbora bio je vođenje akcija za oslobođenje svih jugoslavenskih zemalja od Austro-Ugarske i pripremanje političkog terena za njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku jugoslavensku zajednicu. Predsjednik odbora bio je dr. Ante Trumbić, ostali znameniti članovi bili su Ivan Meštrović, Frano Supilo, Hinko Hinković i drugi, ali svi oni bili su politički pojedinci koji nisu imali formalne ovlasti vlada svojih zemalja da ih predstavljaju u svijetu.
Jugoslavenski odbor zaslužan je za otkrivanje tajnog Londonskog ugovora (26. travnja 1915.).
1914. godina
1914.
28. lipnja 1914. godine izvršen je atentat u Sarajevu na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Atentat je izvršila nacionalistička organizacija Mlada Bosna, a koju je instruirala srpska država zbog čega će kasnije Austro-Ugarska Kraljevini Srbiji objaviti rat.
23. srpnja 1914. godine, nakon istrage atentata i ustanovljavanja povezanosti atentatora sa srspkom državom, Austro-Ugarska daje ultimatum Srbiji.
25. srpnja 1914. godine Kraljevina Srbija, dobivši podršku od Rusije, djelomično prihvaća austrougarski ultimatum, ali i odmah počinje s mobilizacijom.
28. srpnja 1914. godine, iako su Njemačkoj bili prihvatljivi uvjeti koje je Srbija prihvatila, ipak Austro-Ugarska objavljuje rat Kraljevini Srbiji čime službeno počinje Prvi svjetski rat.
U Prvom svjetskom ratu su bila sukobljena dva bloka država: Antanta i Središnje (Centralne) sile:
U Prvom svjetskom ratu su bila sukobljena dva bloka država: Antanta i Središnje (Centralne) sile:
Antanta:
- Ujedinjeno Kraljevstvo
- Francuska
- Rusko Carstvo (istupilo nakon oktobarske revolucije u ožujku 1918.g.)
- Kraljevina Srbija
- Kraljevina Crna Gora
- Kraljevina Rumunjska
- Kraljevina Italija (pridružila se u travnju 1915.g.)
- Sjedinjene Američke Države (priključile se u travnju 1917.g.)
Središnje (Centralne) sile:
- Njemačko Carstvo
- Austro-Ugarska
- Japan (priključio se u kolovozu 1914.g.)
- Osmansko Carstvo (priključilo se u listopadu 1914.g.)
- Kneževina Bugarska (priključila se u listopadu 1915.g.)
Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale u Prvom svjetskom ratu službeno neutralne.
Uvod
Habsburška Monarhija
Habsburška Monarhija, za razliku od npr. ruskoga ili turskog carstva, nije stvarana osvajanjima već uglavnom ugovorima raznih zemalja i naroda s vladarskom kućom. Tako je bilo i s Kraljevinom Hrvatskom od 1102. godine ("Pacta Conventa"), od prihvaćanja habsburške krune 1527. godine do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine.
Hrvatska i Slavonija je još 1102. godine imala autonomni status (personaina unija) u Ugarskoj. Od 1527. godine, zajedno s Ugarskom, sastavni je dio jedinstvene Habsburške Monarhije. I nakon te godine Hrvatska je očuvala naznake svoje posebnosti.
Politički odnosi i procesi u toj državnoj zajednici svodili su se na borbu za očuvanje, obranu ili izmjene međudržavnih sporazuma, a treba naglasiti da su se u Habsburškoj Monarhiji sporazumi i dogovori više poštivali nego u bilo kojoj drugoj velesili Europe.
Hrvatska i Slavonija je još 1102. godine imala autonomni status (personaina unija) u Ugarskoj. Od 1527. godine, zajedno s Ugarskom, sastavni je dio jedinstvene Habsburške Monarhije. I nakon te godine Hrvatska je očuvala naznake svoje posebnosti.
Politički odnosi i procesi u toj državnoj zajednici svodili su se na borbu za očuvanje, obranu ili izmjene međudržavnih sporazuma, a treba naglasiti da su se u Habsburškoj Monarhiji sporazumi i dogovori više poštivali nego u bilo kojoj drugoj velesili Europe.
Europska revolucija 1847/1848.
1847. godine Hrvatski sabor proglasio je hrvatski jezik službenim u javnom životu. 1848/49. godine ukinuto je kmetstvo i intenziviran je proces razvoja modernoga hrvatskog društva u kojem se dešava tranzicija staleškog u građansko društvo, građenje nacionalnog identiteta u prosvjeti, kulturi, znanosti, stvaranje kapitalističkih poduzeća i kapitalistiĉkih društvenih odnosa i radništva, razvitak seljaštva s tipičnim malim gospodarstvima.Austro-Ugarska Monarhija
1867. godine dolazi do Austro-ugarske nagodbe koja je uvela dualni sustav - prije jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena je na austrijski i ugarski dio. Dualna podjela izvršena je u teritorijalnom smislu te u pogledu razgraničenja nadležnosti. Oba dualna dijela imala su svoje zasebne zakonodavne i izvršne organe, a u zajedničke poslove uključeni su: vladar, zajedničke oružane snage i vođenje vanjskih poslova. Područje današnje Hrvatske razdijeljeno je među oba dijela Austro-Ugarske.
Austrijski dio Monarhije
U austrijski dio Monarhije uključeno je područje zapadno od rijeke Lajte (Leitha) - područje poznato pod nazivom Cislajtanija. U njega su uključene njemačke, češke i poljske pokrajine, Dalmacija, slovenske zemlje te Istra, Rijeka i Trst. Dalmacija (Kraljevina Dalmacija) je tada imala svoj Zemaljski sabor (u Zadru) i Zemaljsku vladu.
Ugarski dio Monarhije
U ugarskom dijelu Monarhije nalazile su se Mađarska s Transilvanijom, a od južnoslavenskih zemalja Hrvatska-Slavonija, Međimurje, Prekomurje, Baranja, Bačka, Banat.
Hrvatsko-ugarska nagodba
1868. godine sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba kojom su regulirani državnopravni odnosi Ugarske i Hrvatske. Utanačen je krug autonomnih (zakonodavnih i upravnih) i zajedničkih poslova, te njihovi nosioci (za Hrvatsku - Hrvatski sabor, te Zemaljska vlada s banom na čelu).
Pretplati se na:
Postovi (Atom)